Le Loyone

utorak , 30.12.2014.

Kad sam bila manja po stasu, ali veća po glasu.

***

Neprekinuti stroj autodestrukcije, podmazuješ ga svakim
prisustvom, fizičkim, a i onim gore, povrh oblaka, tik do Eridana,
onim kad stojiš na pragu vrata moje fikcije, a ja te nasilno i grubo
dozivam – Uđi! Doza želje za ispuzavanjem iz ove čahure minimalna
je, kao gusjenica koja, želeći izgurati svoju staru ovojnicu, postati
leptirom, Jugatae tužnog vjetra, istovremeno oko sebe drži masivnu
betonsku konstrukciju. Sa jasnim saznanjem da tvoje mekane ruke
nikada neće otvoriti moja krila i izvući me iz ove čahure, ležim ovdje,
udomaćena, savijena, plava, donja, željna, … Zadovoljena čak i onim
pragom na kojem tvoje tijelo stoji krojeći svoj prekrasan stas.
Uvlačim se u božićne svjetiljke, čekajući da jednom godišnje zaljesnu
punim sjajem – pogodi, Le Loyone, tko ih pali, tko pušta da ulaze
preko moje kože, do kostiju, do duše? Tko pušta da me svjetla guše,
tope, da tako slatko peku? Želja je moja biti u boli, bol jest želja,
apsolutni mazohizam. Na kapaljku, daj mi svoju vodu, daj mi je na
kapaljku, guši me dehidracijom, sporo, neka boli, molim Te, neka
boli kao ništa do sada. Razvuci to vrijeme Đavla do krajnjih
mogućnosti, ali ne daj da žica pukne, molim Te, preklinjem Te da mi
nikad ne oduzmeš ono jedino što mi daješ – bol, jer bez nje, ja nisam
živa. Hrani me svojim najpogubnijim otrovom, ozlijedi moje biće, ali
molim Te, održi ga na životu dovoljno da i dalje osjeća. Da osjeća
prividnost tvoga tijela kao tvojeg bivstva – iako, ono nije tvoje
bivstvo, jasno gledam iz sata u sat kako tvoje tijelo nije tvoje bivstvo,
tvoje pogled nije tvoje zanimanje, tvoj dodir nije tvoje postojanje.
Polje Erosova oca, na njemu tvoj trk traži svoj kalup. Le Loyone, ni
tvoja šuma koju nazivaš kraljevstvom svojim ne tvori svoj put. Čovjek
ga gradi svojim korakom, destrukcija vodi ka sigurnosti – uništenje
jednoga čovjeka gradi sigurnost slijedećem putniku.
No, ima nešto, jedno stanje, jedna riječ, ima nešto, nadjenuli su mu
ime - Ego. Taj nikome do vlasnika ne daje sigurnost, utjehu boli,
spokoj, tišinu, vječnost. A tada – ni njemu samome. Njime prestaje
sve, prestaje suživot, privrženost, naklonost. I onda, kada dođe
pravo vrijeme, Zon će preplaviti svoj Istok, probuditi me i reći: Tvoja
naklonost tom biću ne postoji, jer, draga, to što je ponos - ljubavlju
si prozvala.

***

Mirna Ukrainčik Jovanovski