Dostojevski - Kockar(eva ljubav)

srijeda , 27.08.2014.

Isječak iz kratkog romana F.M. Dostojevskog, "Kockar". Dijalog Poline i Alekseja.
Knjiga je uvid u nesvakidašnji život i razmišljanja netipičnog kockara. Ili zapravo, postoji li nešto takvo kao što je "netipičan" kockar? Ili su u srži svi isti, samo sa drugačijim opravdanjima?

Ovdje sam postavila dijalog koji mi se svidio zbog izvrsnog opisa jedne mazohističke ljubavi, kakvu gaji Aleksej prema Polini, i koju smo svi, ili barem većina nas, jednom u životu doživjeli. Na prvi pogled bi netko prigovorio da imamo i elemente sadizma, ali s tim se ne bih složila, s obzirom da svaka počinjena šteta ljubavnom objektu više patnje zadaje onome koji ljubi nego onome tko je naizgled žrtva.

Ovaj roman je dijelom autobiografski, jer je poznato da je Dostojevski i sam bio strastveni kockar. Zanimljivo je i to, da je, zbog stiske s vremenom jer je upravo bio dovršavao “Zločin i kaznu”, po prvi puta u spisateljskoj karijeri bio primoran uzeti stenografkinju kao ispomoć, koju je na kraju oženio i s kojom je bio u više-manje sretnom braku sve do svoje smrti.

***

“— Govorite kao žutokljunac. U svakom se položaju može čovjek ponijeti dostojanstveno. Ako je riječ o borbi, ona može čovjeka samo uzvisiti, a ne poniziti.
— Baš kao iz čitanke! Zamislite samo da se ja možda ne znam ponijeti dostojanstveno. To jest, recimo da sam i dostojanstven čovjek, ali se ne znam ponijeti dostojanstveno. Shvaćate li da može biti tako? Pa svi su Rusi takvi, a znate zašto? Zato što su Rusi suviše bogato i mnogostruko nadareni da bi mogli brzo poprimiti formu koja im dolikuje. Tu je riječ o formi. Mi smo, Rusi, mahom toliko bogato nadareni da nam je za doličnu formu potrebna genijalnost. E, a genijalnosti najčešće nedostaje jer nje ionako malo ima. Samo kod Francuza, i možda kod još nekih Evropljana, forma je tako čvrsto određena da čovjek može djelovati izvanredno dostojanstveno a da bude posve nedostojan. Zato baš forma kod njih toliko znači. Francuz će otrpjeti uvredu, pravu, krvavu uvredu a da se neće ni namrštiti, ali zvrčku po nosu neće nipošto podnijeti, jer je to kršenje usvojene i uvriježene forme pristojnosti. I zato su naše gospođice tako slabe prema Francuzima što je kod njih forma tako lijepa. Uostalom, po mom mišljenju, tu i nema nikakve forme nego je samo pijetao, le coq gaulois. Doduše, to i ne mogu dobro shvatiti jer nisam žensko. Možda su pijetlovi i dobri. Ma, i inače sam se previše zabrbljao, a vi me ne prekidate. Prekidajte me češće u riječi! Kad govorim s vama, htio bih iskazati sve, sve, sve. Gubim svaku formu. Slažem se, dapače, da meni ne nedostaje samo forma nego i bilo kakva vrlina. To vam, evo, izjavljujem. čak mi nije stalo ni do kakvih vrlina. Sad je u meni sve zapelo. I sami znate zašto.Nemam nijedne ljudske misli u glavi. Već odavno ne znam što se zbiva u svijetu, ni u Rusiji ni ovdje. Proputovao sam, eto, kroz Dresden a da se uopće ne sjećam kakav je taj Dresden. I sami znate što me je svega zaokupilo. Kako nemam nikakve nade a u vašim sam očima nula, govorim vam ovako otvoreno — samo vas posvuda vidim, sve mi je ostalo svejedno. Zašto i kako vas volim, ne znam. A znate li da možda uopće niste lijepi! Zamislite, ne znam ni jeste li lijepi, čak ni u licu. Srce zacijelo nemate dobro; um vam nije plemenit; to je lako moguće.
— Možda zato i računate da ćete me potkupiti novcem što ne vjerujete da sam plemenita — reče ona.
— Kad sam to ja računao da ću vas potkupiti novcem? — uzviknuh.
— Zabrazdili ste pa ste izgubili nit. Ako ne mene a ono moje poštovanje mislite kupiti novcem.
— Ma ne, uopće nije tako. Rekao sam vam da mi je teško to razjasniti. Vi me sputavate. Nemojte se ljutiti na moje brbljarije. Shvaćate zašto se na mene ne treba ljutiti — ja sam naprosto lud. A, uostalom, svejedno mi je, baš ako se i ljutite. Gore, u svojoj sobici, treba samo da se prisjetim, da zamislim kako vam šušti haljina pa da bih mogao sam sebi izgristi ruke. A zašto se vi na mene ljutite? Zato što nazivam sam sebe robom? Iskoristite, iskoristite moje ropstvo, iskoristite ga! A znate li da ću vas jednog dana ubiti! Neću vas ubiti zato što vas više neću voljeti, ni iz ljubomore,
nego tako, naprosto ću vas ubiti jer mi ponekad dođe da vas pojedem. Smijete se...
— Uopće se ne smijem — reče ona gnjevno.
— Zapovijedam vam da šutite!
I ušutje jedva dišući od gnjeva. Bogme ne znam je li lijepa, ali sam je oduvijek volio gledati kad tako preda mnom ušuti, i zato sam često volio izazvati njen gnjev. Možda je ona to i zapazila pa se navlas ljutila. To joj i rekoh.
— Kakva gadarija! — uskliknu ona gadeći se.
— Baš me briga - nastavih. - A znate li da je opasno da nas dvoje sami hodamo, višeput me nešto neodoljivo vuklo da vas istučem, iznakazim, ugušim. I šta mislite da do toga neće doći? Vi ćete me razjariti. Neću se valjda poplašiti skandala? Ili vašeg gnjeva? Šta me briga za vaš gnjev! Volim vas bez nade i znam da ću vas nakon toga još tisuću puta više voljeti. Ako vas jednog dana ubijem, morat ću se valjda i sam ubiti. E, ali neću se ubiti dokle god budem mogao, da bih što dulje osjećao
tu nesnosnu bol da ostanem bez vas. Znate li što je nevjerojatno, da vas svakim danom sve više volim, iako je to gotovo nemoguće. I kako da onda ne budem fatalist? Sjećate li se kako sam vam prekjučer, na Schlangenbergu, šapnuo, kad ste me izazvali: “Recite samo jednu riječ i skočit ću u ovaj ponor!” Da ste rekli tu riječ, bio bih odmah skočio. Zar zbilja ne vjerujete da bih skočio?
— Kakvo glupo naklapanje! — uzviknu ona.
— Nije me briga je li glupo ili pametno — uzviknuh. — Samo znam da pred vama moram govoriti, govoriti i govoriti, pa i govorim. Uz vas gubim svaku taštinu i sve mi je svejedno.
- A zašto bih vas tjerala da skočite sa Schlangenberga? - reče ona hladno i nekako osobito uvredljivo. — Od toga ne bih imala nikakve koristi.
— Krasno! — uzviknuh. — Namjerno ste upotrijebili tu krasnu riječ “korist” da me ubijete u pojam. Prozirem vas skroz-naskroz. Ne biste imali nikakve koristi, kažete? Ali užitak je uvijek koristan, a silna, neograničena vlast, pa i nad muhom, također je svojevrstan užitak. Čovjek je po prirodi despot i voli druge mučiti. Vi to strašno volite. Sjećam se da me je promatrala nekako osobito pažljivo. Bit će da mi je lice izražavalo sve moje nerazumne i besmislene osjećaje. Sjećam se da je naš razgovor uistinu tekao gotovo od riječi do riječi ovako kako sam ga ovdje zapisao. Oči su mi se podlile krvlju. Na krajevima usana hvatala mi se pjena. A što se tiče Schlangenberga, kunem se čašću, čak i sad: da mi je tada zapovjedila da se sunovratim, bio bih se sunovratio! Da je samo u šali rekla, da je prezirno, posprdno rekla — i tada bih bio skočio!”

F. M. Dostojevski – Kockar

***