Warhol, amfetamini i srebrna

nedjelja , 13.07.2014.

«Popizam – Warholove šezdesete». Memoari samozadovoljnog Andyja Warhola, čija je koautorica Pat Hackett, njegova tajnica. Pokrivajući godine 1960. do 1969., Warhol daje izvrstan uvid u tadašnje disanje New Yorka i njegove art scene, posebno u svoju «Tvornicu» (Factory) - tadašnje okupljanje umjetnika – glazbenika, slikara, raznoraznih «kreativaca» i njihovog društva. Na početku knjige objašnjava vezu između vlastite umjetnosti i konzumerizma, što ga je potaknulo na to i kako je počeo, a zatim opisuje svoje i tuđe događaje iz života u gore spomenutom vremenskom periodu, koji su često sami sebi krajnost (kao što Warhol opisuje ljude na amfetaminima: «Vjerovali su u bacanje sebe u svaki ekstrem.»), ili tragični ili komični.

Jedna zanimljivost: 3. lipnja 1968. Valerie Solanas pucala je na Andyja Warhola (3 metka u prsa) u njegovom studiju. Ona je bila osnivač grupe S.C.U.M. (Society for Cutting up Men) i njena jedina članica.

(Knjigu imam na engleskom jeziku, pa sam morala sama prevesti ovaj dio. Nadam se da nisam previše falila :)

***

Jednog dana, Billy je odnekud donio gramofon. Imao je pozamašnu kolekciju ploča sa operama – mislim da je Ondine bila ta zbog koje je započela ta opsesija. Oboje su znali svakog obskurnog opernog pjevača – mislim, pjevača za koje nitko nikada nije ni čuo – i harali su po dućanima s pločama tražeći sve ploče koje su se prestajale proizvoditi, a i privatne ploče. Najviše od svih voljeli su Mariju Callas. Uvijek su govorili kako je izvrsno od nje što je ubijala glas i nije se suzdržavala, nije čuvala ništa za sutra. Zaista su se i mogli poistovjetiti s time. Kada su tako pričali o njoj, bez prestanka, sjetio sam se Freddyja Herka i načina na koji je plesao i plesao dok nije opao na pod. Ljudi na amfetaminima vjerovali su u bacanje sebe u svaki ekstrem – pjevaj dok se ne ugušiš, pleši dok ne padneš, češljaj kosu dok ne iščašiš zglob.
Ploče s operama u Tvornici bile su pomiješane sa muzikom iz 45-e uz koju sam slikao, i također sam većinu vremena imao uključen radio u isto vrijeme dok se na pločama vrtila opera, tako da su pjesme poput «Sugar Shack» ili «Blue Velvet» ili «Louie, Louie» - što god je tada bilo popularno – bile stopljene s raznim arijama.
Billy je bio odgovaran za sve što je bilo srebrno u Tvornici. Pokrivao je raspadnute zidove i cijevi različitim srebrnim folijama – na nekim područjima običnom aluminijskom folijom, a na nekim Mylar folijom. Kupio je kante srebrne boje i sve pošpricao njom, čak i zahodsku školjku.
Zašto je toliko volio srebrnu – ne znam. Mora da je to bila neka stvar vezana za amfetamin – sve se uvijek vraćalo na to. Ali to je bilo izvrsno – savšreno vrijeme za razmišljati «srebrno». Srebrna boja je bila budućnost, bila je «svemirasta» - astronauti su nosili srebrna odjela – Shephard, Grissom, i Glenn su već bili u njima, i njihova je oprema bila srebrna. Srebrna je bila i prošlost – «Silver Screen» - holivudske glumice fotografirane sa srebrnim setovima.
I možda najviše od svega, srebrna je bila boja narcisoidnosti – ogledala su bila podupirana srebrnom.

***

Iz knjige "Popism - The Warhol Sixties", Andy Warhol i Pat Hackett