Le Loyone

utorak , 30.12.2014.

Kad sam bila manja po stasu, ali veća po glasu.





***

Neprekinuti stroj autodestrukcije, podmazuješ ga svakim
prisustvom, fizičkim, a i onim gore, povrh oblaka, tik do Eridana,
onim kad stojiš na pragu vrata moje fikcije, a ja te nasilno i grubo
dozivam – Uđi! Doza želje za ispuzavanjem iz ove čahure minimalna
je, kao gusjenica koja, želeći izgurati svoju staru ovojnicu, postati
leptirom, Jugatae tužnog vjetra, istovremeno oko sebe drži masivnu
betonsku konstrukciju. Sa jasnim saznanjem da tvoje mekane ruke
nikada neće otvoriti moja krila i izvući me iz ove čahure, ležim ovdje,
udomaćena, savijena, plava, donja, željna, … Zadovoljena čak i onim
pragom na kojem tvoje tijelo stoji krojeći svoj prekrasan stas.
Uvlačim se u božićne svjetiljke, čekajući da jednom godišnje zaljesnu
punim sjajem – pogodi, Le Loyone, tko ih pali, tko pušta da ulaze
preko moje kože, do kostiju, do duše? Tko pušta da me svjetla guše,
tope, da tako slatko peku? Želja je moja biti u boli, bol jest želja,
apsolutni mazohizam. Na kapaljku, daj mi svoju vodu, daj mi je na
kapaljku, guši me dehidracijom, sporo, neka boli, molim Te, neka
boli kao ništa do sada. Razvuci to vrijeme Đavla do krajnjih
mogućnosti, ali ne daj da žica pukne, molim Te, preklinjem Te da mi
nikad ne oduzmeš ono jedino što mi daješ – bol, jer bez nje, ja nisam
živa. Hrani me svojim najpogubnijim otrovom, ozlijedi moje biće, ali
molim Te, održi ga na životu dovoljno da i dalje osjeća. Da osjeća
prividnost tvoga tijela kao tvojeg bivstva – iako, ono nije tvoje
bivstvo, jasno gledam iz sata u sat kako tvoje tijelo nije tvoje bivstvo,
tvoje pogled nije tvoje zanimanje, tvoj dodir nije tvoje postojanje.
Polje Erosova oca, na njemu tvoj trk traži svoj kalup. Le Loyone, ni
tvoja šuma koju nazivaš kraljevstvom svojim ne tvori svoj put. Čovjek
ga gradi svojim korakom, destrukcija vodi ka sigurnosti – uništenje
jednoga čovjeka gradi sigurnost slijedećem putniku.
No, ima nešto, jedno stanje, jedna riječ, ima nešto, nadjenuli su mu
ime - Ego. Taj nikome do vlasnika ne daje sigurnost, utjehu boli,
spokoj, tišinu, vječnost. A tada – ni njemu samome. Njime prestaje
sve, prestaje suživot, privrženost, naklonost. I onda, kada dođe
pravo vrijeme, Zon će preplaviti svoj Istok, probuditi me i reći: Tvoja
naklonost tom biću ne postoji, jer, draga, to što je ponos - ljubavlju
si prozvala.

***

Mirna Ukrainčik Jovanovski

Dostojevski - Kockar(eva ljubav)

srijeda , 27.08.2014.

Isječak iz kratkog romana F.M. Dostojevskog, "Kockar". Dijalog Poline i Alekseja.
Knjiga je uvid u nesvakidašnji život i razmišljanja netipičnog kockara. Ili zapravo, postoji li nešto takvo kao što je "netipičan" kockar? Ili su u srži svi isti, samo sa drugačijim opravdanjima?

Ovdje sam postavila dijalog koji mi se svidio zbog izvrsnog opisa jedne mazohističke ljubavi, kakvu gaji Aleksej prema Polini, i koju smo svi, ili barem većina nas, jednom u životu doživjeli. Na prvi pogled bi netko prigovorio da imamo i elemente sadizma, ali s tim se ne bih složila, s obzirom da svaka počinjena šteta ljubavnom objektu više patnje zadaje onome koji ljubi nego onome tko je naizgled žrtva.

Ovaj roman je dijelom autobiografski, jer je poznato da je Dostojevski i sam bio strastveni kockar. Zanimljivo je i to, da je, zbog stiske s vremenom jer je upravo bio dovršavao “Zločin i kaznu”, po prvi puta u spisateljskoj karijeri bio primoran uzeti stenografkinju kao ispomoć, koju je na kraju oženio i s kojom je bio u više-manje sretnom braku sve do svoje smrti.



***

“— Govorite kao žutokljunac. U svakom se položaju može čovjek ponijeti dostojanstveno. Ako je riječ o borbi, ona može čovjeka samo uzvisiti, a ne poniziti.
— Baš kao iz čitanke! Zamislite samo da se ja možda ne znam ponijeti dostojanstveno. To jest, recimo da sam i dostojanstven čovjek, ali se ne znam ponijeti dostojanstveno. Shvaćate li da može biti tako? Pa svi su Rusi takvi, a znate zašto? Zato što su Rusi suviše bogato i mnogostruko nadareni da bi mogli brzo poprimiti formu koja im dolikuje. Tu je riječ o formi. Mi smo, Rusi, mahom toliko bogato nadareni da nam je za doličnu formu potrebna genijalnost. E, a genijalnosti najčešće nedostaje jer nje ionako malo ima. Samo kod Francuza, i možda kod još nekih Evropljana, forma je tako čvrsto određena da čovjek može djelovati izvanredno dostojanstveno a da bude posve nedostojan. Zato baš forma kod njih toliko znači. Francuz će otrpjeti uvredu, pravu, krvavu uvredu a da se neće ni namrštiti, ali zvrčku po nosu neće nipošto podnijeti, jer je to kršenje usvojene i uvriježene forme pristojnosti. I zato su naše gospođice tako slabe prema Francuzima što je kod njih forma tako lijepa. Uostalom, po mom mišljenju, tu i nema nikakve forme nego je samo pijetao, le coq gaulois. Doduše, to i ne mogu dobro shvatiti jer nisam žensko. Možda su pijetlovi i dobri. Ma, i inače sam se previše zabrbljao, a vi me ne prekidate. Prekidajte me češće u riječi! Kad govorim s vama, htio bih iskazati sve, sve, sve. Gubim svaku formu. Slažem se, dapače, da meni ne nedostaje samo forma nego i bilo kakva vrlina. To vam, evo, izjavljujem. čak mi nije stalo ni do kakvih vrlina. Sad je u meni sve zapelo. I sami znate zašto.Nemam nijedne ljudske misli u glavi. Već odavno ne znam što se zbiva u svijetu, ni u Rusiji ni ovdje. Proputovao sam, eto, kroz Dresden a da se uopće ne sjećam kakav je taj Dresden. I sami znate što me je svega zaokupilo. Kako nemam nikakve nade a u vašim sam očima nula, govorim vam ovako otvoreno — samo vas posvuda vidim, sve mi je ostalo svejedno. Zašto i kako vas volim, ne znam. A znate li da možda uopće niste lijepi! Zamislite, ne znam ni jeste li lijepi, čak ni u licu. Srce zacijelo nemate dobro; um vam nije plemenit; to je lako moguće.
— Možda zato i računate da ćete me potkupiti novcem što ne vjerujete da sam plemenita — reče ona.
— Kad sam to ja računao da ću vas potkupiti novcem? — uzviknuh.
— Zabrazdili ste pa ste izgubili nit. Ako ne mene a ono moje poštovanje mislite kupiti novcem.
— Ma ne, uopće nije tako. Rekao sam vam da mi je teško to razjasniti. Vi me sputavate. Nemojte se ljutiti na moje brbljarije. Shvaćate zašto se na mene ne treba ljutiti — ja sam naprosto lud. A, uostalom, svejedno mi je, baš ako se i ljutite. Gore, u svojoj sobici, treba samo da se prisjetim, da zamislim kako vam šušti haljina pa da bih mogao sam sebi izgristi ruke. A zašto se vi na mene ljutite? Zato što nazivam sam sebe robom? Iskoristite, iskoristite moje ropstvo, iskoristite ga! A znate li da ću vas jednog dana ubiti! Neću vas ubiti zato što vas više neću voljeti, ni iz ljubomore,
nego tako, naprosto ću vas ubiti jer mi ponekad dođe da vas pojedem. Smijete se...
— Uopće se ne smijem — reče ona gnjevno.
— Zapovijedam vam da šutite!
I ušutje jedva dišući od gnjeva. Bogme ne znam je li lijepa, ali sam je oduvijek volio gledati kad tako preda mnom ušuti, i zato sam često volio izazvati njen gnjev. Možda je ona to i zapazila pa se navlas ljutila. To joj i rekoh.
— Kakva gadarija! — uskliknu ona gadeći se.
— Baš me briga - nastavih. - A znate li da je opasno da nas dvoje sami hodamo, višeput me nešto neodoljivo vuklo da vas istučem, iznakazim, ugušim. I šta mislite da do toga neće doći? Vi ćete me razjariti. Neću se valjda poplašiti skandala? Ili vašeg gnjeva? Šta me briga za vaš gnjev! Volim vas bez nade i znam da ću vas nakon toga još tisuću puta više voljeti. Ako vas jednog dana ubijem, morat ću se valjda i sam ubiti. E, ali neću se ubiti dokle god budem mogao, da bih što dulje osjećao
tu nesnosnu bol da ostanem bez vas. Znate li što je nevjerojatno, da vas svakim danom sve više volim, iako je to gotovo nemoguće. I kako da onda ne budem fatalist? Sjećate li se kako sam vam prekjučer, na Schlangenbergu, šapnuo, kad ste me izazvali: “Recite samo jednu riječ i skočit ću u ovaj ponor!” Da ste rekli tu riječ, bio bih odmah skočio. Zar zbilja ne vjerujete da bih skočio?
— Kakvo glupo naklapanje! — uzviknu ona.
— Nije me briga je li glupo ili pametno — uzviknuh. — Samo znam da pred vama moram govoriti, govoriti i govoriti, pa i govorim. Uz vas gubim svaku taštinu i sve mi je svejedno.
- A zašto bih vas tjerala da skočite sa Schlangenberga? - reče ona hladno i nekako osobito uvredljivo. — Od toga ne bih imala nikakve koristi.
— Krasno! — uzviknuh. — Namjerno ste upotrijebili tu krasnu riječ “korist” da me ubijete u pojam. Prozirem vas skroz-naskroz. Ne biste imali nikakve koristi, kažete? Ali užitak je uvijek koristan, a silna, neograničena vlast, pa i nad muhom, također je svojevrstan užitak. Čovjek je po prirodi despot i voli druge mučiti. Vi to strašno volite. Sjećam se da me je promatrala nekako osobito pažljivo. Bit će da mi je lice izražavalo sve moje nerazumne i besmislene osjećaje. Sjećam se da je naš razgovor uistinu tekao gotovo od riječi do riječi ovako kako sam ga ovdje zapisao. Oči su mi se podlile krvlju. Na krajevima usana hvatala mi se pjena. A što se tiče Schlangenberga, kunem se čašću, čak i sad: da mi je tada zapovjedila da se sunovratim, bio bih se sunovratio! Da je samo u šali rekla, da je prezirno, posprdno rekla — i tada bih bio skočio!”

F. M. Dostojevski – Kockar

***

Warhol, amfetamini i srebrna

nedjelja , 13.07.2014.

«Popizam – Warholove šezdesete». Memoari samozadovoljnog Andyja Warhola, čija je koautorica Pat Hackett, njegova tajnica. Pokrivajući godine 1960. do 1969., Warhol daje izvrstan uvid u tadašnje disanje New Yorka i njegove art scene, posebno u svoju «Tvornicu» (Factory) - tadašnje okupljanje umjetnika – glazbenika, slikara, raznoraznih «kreativaca» i njihovog društva. Na početku knjige objašnjava vezu između vlastite umjetnosti i konzumerizma, što ga je potaknulo na to i kako je počeo, a zatim opisuje svoje i tuđe događaje iz života u gore spomenutom vremenskom periodu, koji su često sami sebi krajnost (kao što Warhol opisuje ljude na amfetaminima: «Vjerovali su u bacanje sebe u svaki ekstrem.»), ili tragični ili komični.

Jedna zanimljivost: 3. lipnja 1968. Valerie Solanas pucala je na Andyja Warhola (3 metka u prsa) u njegovom studiju. Ona je bila osnivač grupe S.C.U.M. (Society for Cutting up Men) i njena jedina članica.

(Knjigu imam na engleskom jeziku, pa sam morala sama prevesti ovaj dio. Nadam se da nisam previše falila :)



***

Jednog dana, Billy je odnekud donio gramofon. Imao je pozamašnu kolekciju ploča sa operama – mislim da je Ondine bila ta zbog koje je započela ta opsesija. Oboje su znali svakog obskurnog opernog pjevača – mislim, pjevača za koje nitko nikada nije ni čuo – i harali su po dućanima s pločama tražeći sve ploče koje su se prestajale proizvoditi, a i privatne ploče. Najviše od svih voljeli su Mariju Callas. Uvijek su govorili kako je izvrsno od nje što je ubijala glas i nije se suzdržavala, nije čuvala ništa za sutra. Zaista su se i mogli poistovjetiti s time. Kada su tako pričali o njoj, bez prestanka, sjetio sam se Freddyja Herka i načina na koji je plesao i plesao dok nije opao na pod. Ljudi na amfetaminima vjerovali su u bacanje sebe u svaki ekstrem – pjevaj dok se ne ugušiš, pleši dok ne padneš, češljaj kosu dok ne iščašiš zglob.
Ploče s operama u Tvornici bile su pomiješane sa muzikom iz 45-e uz koju sam slikao, i također sam većinu vremena imao uključen radio u isto vrijeme dok se na pločama vrtila opera, tako da su pjesme poput «Sugar Shack» ili «Blue Velvet» ili «Louie, Louie» - što god je tada bilo popularno – bile stopljene s raznim arijama.
Billy je bio odgovaran za sve što je bilo srebrno u Tvornici. Pokrivao je raspadnute zidove i cijevi različitim srebrnim folijama – na nekim područjima običnom aluminijskom folijom, a na nekim Mylar folijom. Kupio je kante srebrne boje i sve pošpricao njom, čak i zahodsku školjku.
Zašto je toliko volio srebrnu – ne znam. Mora da je to bila neka stvar vezana za amfetamin – sve se uvijek vraćalo na to. Ali to je bilo izvrsno – savšreno vrijeme za razmišljati «srebrno». Srebrna boja je bila budućnost, bila je «svemirasta» - astronauti su nosili srebrna odjela – Shephard, Grissom, i Glenn su već bili u njima, i njihova je oprema bila srebrna. Srebrna je bila i prošlost – «Silver Screen» - holivudske glumice fotografirane sa srebrnim setovima.
I možda najviše od svega, srebrna je bila boja narcisoidnosti – ogledala su bila podupirana srebrnom.

***

Iz knjige "Popism - The Warhol Sixties", Andy Warhol i Pat Hackett

što je tvoj stari

subota , 12.07.2014.

*Napomena: Kanižaj je cijelu knjigu napisao bez interpunkcija. Ovako originalno izgleda tekst.



***
dragi moji limači
naravno da sam tu pogotovo mislio na limačice
dakle drage moje i dragi moji
evo opet profesora iz prirodopisa
zvanog od milja tetrijeb što nam je pričao priče koje su bile kako ih god okreneš lovačke
dvostruko lovačke priče
e o njemu je riječ to jest o njegovoj prvoj prozivku
preletio je tetrijeb pogledom tri-četiri put po razredu a zatim počeo prozivati iz imenika
brašić zove prvog po abecedi
izvolite druže profesore
izvolite druže profesore si stavi za uho i reci mi što je tvoj stari
radi u općini kao službenik
pedeset araka papira i kutiju indiga
prije nego se brašić snašao i shvatio o čemu je riječ tetrijeb je prozvao drugog miješajući kao i obično štokavski i kajkavski
cvanciger kaj dela tvoj japa
ore sije
i žanje prekine ga tetrijeb
reci japi da mi pošalje kukuruzno brašno za žgance a ti popodne dojdi k meni doma si razmel
dojdi popodne k meni doma to je značilo nekoliko sati čišćenja kokošinjca gajbica za zečeve pa kaveza s lisicom zatim košenje djeteline za zečeve čišćenje krletki sa šojkama papigama svrakama kanarincima i još dosta toga jer je tetrijeb imao doma mali zoološki vrti sa stanovnicima koje su uglavnom uhvatili njegovi učenici
kod zaključivanja ocjena
vrsta i broj poklonjenih životinja igrali su veliku ulogu
na primjer
da vidimo štubljaka rekao bi na kraju godine tetrijeb vadeći svoj tajanstveni notes daleko važniji od imenika
dovoljan dobar pa jedan jež pa opet dovoljan i živa lisica
bravo štubljo čista četvorka
tako je izgledalo ocjenjivanje a da vidimo što je dalje bilo s prozivkom
toni kaj ti je stari
ja nemam oca
očuh mi je skretničar
i ti popodne k meni doma i obleči si stare hlače
frunc
moj tata radi u općinskom komitetu
popodne k meni
da vidimo dalje ifić kaj ti stari dela
gverca medenjake bebe licitarske
bebe nek dela dalje a ti donesi demižon gverca friškog si razmel
jesam zadovoljno će ifić jer je dosta dobro prošao
kuzlić
moj otac je mesar
bogbogova donesi pol metra salame ali ne jegera to jedite sami
kizdrić kaj je s tobom mislim s tvojim japom
radi kao blagajnik u konzumu
da l' me pozna
kak ne drug profesor
dok me drugi put vidi v dućanu nek me posluži prek reda a ti sutra popodne dojdi k meni doma
da obučem stare hlače
se razme
maček kaj je tvoj stari
grobar
to da te više nikad nisam čul
popodne sutra k meni a ako si zlagal za starog napiši odmah oporuku
luco
moj tata ima krojački salon
beroju skratiti hubertus a krsti promeniti manžete na hlačama jasno
jasno potvrdi luco u stavu mirno
idemo dalje sljepčević
molim
v crkvi se moli kaj ti je stari
oficir
aha reci mu nek promeni prezime a ti sutra popodne k meni vu starim hlačama jasno
strelec
lončar
popraviti peć u prvom polugodištu a u drugom tri štubljaka za kiselo mlijeko
koga sam preskočil
mene javi se purek iz zadnje klupe
stari mi je zvonar
prvo on je samo za mene stari a za tebe je tata ili otac si razmel
jesam
e a drugo reci starom da mi još najmanje trideset let ne zvoni a ti sutra popodne k meni
za danas bu dosta odloži poslije pureka tetrijeb imenik a onda mu se pogled zaustavi na fruncu
frunc kaj si ti rekel da ti je stari
radi u komitetu odvrati frunc gotovo stidljivo
a što tamo radi promijeni tetrijeb malo glas
tamo je sekretar
sekretar komiteta ponovi tetrijeb iznenađeno
da sekretar
i što sam ti ja rekao
da dođem popodne k vama doma u starim hlačama
obuci ti lijepo moj frunc nove hlače i sutra popodne idi u kino a o svemu ovome starom ni riječ si razmel
jesam
više za sebe tetrijeb na kraju promrmlja
ako stari dozna za ovu prozivku prvo bu vrag zel tebe frunc a onda na kraju mene
fruncov otac nikad nije doznao kako je tetrijeb prozivao svoje učenike ali tetrijeb nije dugo ostao nastavnik u školi
pričalo se da je tetrijeb odletio iz prosvjete

***
Iz knjige "Zapisi odraslog limača", Pajo Kanižaj; Zagreb, 1978.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.